Ponovno nas je zaprepastila vijest o ubojstvu u ranim popodnevnim satima na Cvjetnom trgu u središtu Zagreba. Kako prvi podaci iz medija i policije govore: zaposlenik zlatarnice "Zagreb" ubio je 43-godišnjeg muškarca-kamatara.
Danas nas se tako često pokušava uvjeriti da potrebu za srećom i puninom možemo ostvariti imamo li mnogo novca i veliko bogatstvo. Stoga često gledamo brojne mlade, ali i nešto odraslije, kako hrle u različite kockarnice i sportske kladionice pokušavajući na taj način ponešto zaraditi. Marketinški dobro osmišljeni slogani obećavaju laku i brzu zaradu iz koje, kako oni tvrde, proizlazi blagostanje i užitak za ostatak života.
No svi koji su barem i jedanput zaigrali partiju ruleta ili pokera ili, pak, posjetili kladionicu govore kako je nemoguće odustati nakon samo jednog kruga, odnosno uplaćenog listića; uvijek te nešto »progoni« da i nakon gubitka ponovno uložiš novac i pokušaš pobijediti. Život im se svede na pusto iščekivanje rezultata iz kladionica, gledanje teleteksta i poriv da će zaigraju li ponovno možda dobiti i zaraditi više. I tako u nedogled, a sreće nema na vidiku!
Iako se u takvim igrama sreća naglašava kao najvažniji čimbenik uspjeha, svi dobro znamo kako su rezultati namješteni na određene norme. Vlasnicima takvih kasina u prvom je planu zarada i sve podređuju tome. Stoga od igara na sreću, mladi ponekad postanu robovi iskrivljene želje za materijalnom srećom, srećom koja s vremenom zarobljava i ne pušta, srećom koja razmišlja jedino o dobitku i vlasitom dobru, a zaboravlja na normalan suživot s bližnjima.
Pogledamo li knjige studenata na novinarskim fakultetima i razne medijske priručnike, u njima ćemo naći stranice i stranice ispisane o društvenoj ulozi medija. Neki taj pojam vežu uz vlast i moć, drugi pak medije shvaćaju samo kao pronositelje promidžbenih reklama i poruka, sredstvo zabave i smijeha, zaboravljajući njezinu važnu ulogu informiranja te razvijanja međuljudskih odnosa, mogućnosti promocije kulture darivanja i solidarnosti ...
Stoga je logično pitanje kako na današnje mlade utječu mediji? Konzumiraju li mladi samo one sadržaje koji im pružaju plitak, kratkotrajan i ishlapljiv osjećaj zadovoljstva ili ih, pak, potiču na radosno djelovanje i želju za pomoć bolesnima, starima i nemoćnima kojih je u našoj sredini sve više? Odgovor na pitanje kako odgojiti čovjeka osjetljivog na potrebe bližnjih i potrebnih, spremnog na žrtvu za svoju okolinu teško je ponuditi! Osjećaj uživljavanja u tuđa teška stanja i probleme trebala bi se steći odgojem i obrazovanjem, no svjesni smo da nije uvijek baš tako. U tome mediji imaju snažnu ulogu, na tom planu mogu zaista učiniti mnogo pozitivnog – prikazujući socijalne teme te pišući o bolesnima i potrebnima pozvani su senzibilizirati građane.
Još su nam u sjećanju poticaji i reklame za sudjelovanje u jednoj od najplodonosnijih akcija u Hrvatskoj »Dajmo da čuju« za nabavu i ugradnju umjetnih pužnica djeci s oštećenim sluhom. Česti pozivi i vapaji i ostalih humanitarnih udruga, na koje su nas mediji podsjećali, poput prikupljanja pomoći za obiteljima poginulih vatrogasaca s Kornata, velik broj stradalih od tsunamija u jugoistočnoj Aziji ili stanovnicima New Orleansa koje je pogodio uragan Katrina – urodili su plodom. U takvim situacijama iz naših domova telefonski brojevi kojima smo pomagali unesrećenima pozivali su se i po nekoliko puta. Mediji nas tada ujedinjuju u složne »humanitarce« sposobne i na druge širiti krugove dobrote, što je i naš poziv i obveza!
Internet mijenja novinarstvo manje nego što se mislilo
Naišao sam na zanimljivu vijesticu:
Internet je dosta izmijenio sliku i pojam klasičnog novinarstva, ali ne na način na koji se to prije samo nekoliko godina predviđalo. Naime, vjerovalo se da će Internet demokratizirati medije, nudeći razne glasove, priče i perspektive, no pokazalo se da su novinarske teme sve uže. Također, mnoge internetske stranice samo prenose vijesti koje netko drugi proizvede, piše u izvještaju Project for Excellence in Journalism's annual State of the News Media, prenosi Wired.
Petorica maloljetnika - u dobi od 15 do 17 godina - osumnjičeni za napad i nanošenje teških tjelesnih ozljeda nad Lukom Ritzom koji je postao simbolom borbe protiv uličnih huligana i delikvenata - imali su svoje profile inteternetskim portalima Facebook i MySpace. Kako prenose neki mediji, a može se iščitati iz njihovih profila, ti su se mladići često družili i komunicirali preko internetskih portala. Jedan od njih je napisao i kako mrzi "laganje, ogovaranje i vrijeđanje drugih ljudi". Idol im je sportaš Mirko Filipović (Cro Cop), slušaju hip-hop, a protivnici su cajki. Policija je u istrazi došla do infomacije kako brutalnu tučnjavu nije izazvala svađa, nego je Luka Ritz ubijen iz dosade i bez ikakvog posebnog razloga.
Ovo je lijepa vijest - Ustanovljenja nagrada "I ja sam Luka Ritz"
Uoči utakmice Dinama i Sparte po ulicama Praga ovog su listopada pripadnici Bad Blue Boysa - njih tristotinjak - divljački opustošili centar grada. U sukobu s češkim navijačima, a potom i policijom huligani su isprovocirali sukob te se "borili" bakljama, petardama i kamenjem. Ti su izgredi navijača izazvali veliku pažnju svjetskih medija.
Upravo ovakvi scenariji i događaji ispunjavaju stranice dnevnih listova te se možemo zapitati: jesu li Bad Blue Boysi, tinejdžeri-ubojice Luke Ritza ili "Big brotherovci" zaista tipični predstavnici hrvatske mladeži? Upravo za emisiju "Big Brother" vlada veliko zanimanje u vremenu prijave i castinga; vjerojatno željni slave novaca i slave mladi se prijavljuju za sudjelovanje u toj emisiji. No gotovo je sigurno da su izabrane osobe konfliktnog karaktera, izabrane iz različitih društvenih skupina - kako bi podigle gledanost i "začinili" sadržaj showa. O tome svjedoči i stanar iz prve sezone BB koji je kažnjen zbog posjedovanja heroina, ali i drugi stanari... Šteta je što se upravo njima posvećuje toliko medijskog prostora, a dobre i pozitivne priče o uspjesima naših učenika na natjecanjima diljem svijeta - ostaju na margini budući da takvi događaji ne ispunjavaju neki novi standard za objavljivanje vijesti.
Prošlih dana i mjeseci velik broj razgovora i rasprava, medijskih analiza i komentara bio je usmjeren na javnu ponudu dionica različitih tvrtki te mogućnost njihove nabave. U toj »dioničarskoj zaluđenosti« i oni koji imaju, a – što je tužnije – i oni koji nemaju, hrlili su u bankarske poslovnice kako bi što prije »zgrabili« svoj paket dionica. Posezalo se za čarapama i obiteljskom ušteđevinom, a neki su čak uzimali i kredite ili, pak, novac pozajmljivali od prijatelja... Kupovina tih vrijednosnih papira, predstavljena kao brzo osigurana zarada, privukla je doista velik broj građana.
Ne želeći raspravljati o isplativosti takve investicije i novog, drukčijeg načina štednje, začuđuju načini i veliki rizik na koji su ljudi spremni za zaradu. Plaće bi svakako trebale pospješiti i poticati štednju, no svjedočimo da je u Hrvatskoj to s prosječnom plaćom – nemoguća misija. Potrebno je stoga naglasiti da od presudne važnosti nije količina onoga što posjedujemo, već je puno bitnije kako to doživljavamo.
Zato zaluđujuća opterećenost kvantitetom nije pravi put, potrebno je živjeti skromno i s onim malenim »bogatstvom« kojeg posjedujemo! Kako i kaže misao Miguela de Cervantesa: »Užitak u bogatstvu ne leži u pukom posjedovanju ili raskošnu trošenju, nego u mudroj promjeni.« S malo novca, bez značajnog iznosa ušteđevine, ali uz veliku kreativnost i želju za svakodnevnim odlučivanjem za pozitivne i dobre vrijednosti stvorimo u sebi »banku ljubavi« iz koje besplatno darujmo pologe srcima bližnjih. Taj iskreni osjećaj će nas zasigurno obogatiti više negoli sve svjetske valute i iznosi iza kojih stoji mnogo nula...
Koliko kultura obilježava živote stanovnika naše zemlje, što ona znači i koliko je važna mladima, možemo zaključiti prelistamo li različita izdanja dnevnih i tjednih novina, pogledamo li sadržaje internetskih portala i sl. U medijima su rubrike kulture svedene na »ostatke ostataka«; postale su podređene sadržajima iz »showbiza« pa rijetko nailazimo na dobru kritiku novopostavljene izložbe, izvještaj s koncerta ili otvaranja festivala ...
U studiji provedenoj 1997. godine među nešto manje od tisuću srednjoškolaca foneseni su zanimljivi podaci. Mladi su na sedmo mjesto (od petnaest ponuđenih vrednota) stavili kulturno uzdizanje i studij te zauzeli pozitivan stav i pridali važnost toj vrijednosti. Iako su deklarativno dali veliku podršku kulturi, u rezultatima na pitanje o korištenju slobodnog vremena lako je uočljivo da takvi sadržaji ne spadaju u interesnu zonu adolescenata. Vrlo mali postotak ispitanika posjećuje izložbe (čak 40,4% nikako), nešto više ih odlazi u kazalište i kino, a čini se da biblioteke posjećuju samo zbog posuđivanja obvezne literature.
Današnje mlade sve više privlači druga vrsta umjetnosti, bliže su im glazbena i filmska kultura. Svakodnevno čak 86,8% adolescenata u slobodno vrijeme slušaju glazbu, a veliki ih se broj okuplja i na koncertima popularnih glazbenih skupina. Zasigurno će mnogo uloženog truda u podupiranje i populariziranje kulturnih manifestacija pomoći kako bismo takvu angažiranost proširili i na ostala područja.
Kratki test! Pogledajte sljedeći filmić - to je dio iz Puccinijeve opere! Je li Vam bilo dosadno ili ste uživali? Po tome možete i sami zaključiti je li i vama kultura na sedmom mjestu?! :)
S predrasudama - koje na neutemeljenim stavovima i frazama razvijaju diskriminaciju ili na neki drugi način podcjenjuju pojedine skupine - susrećemo se gotovo svakodnevno u mnogim područjima. Tako smo često svjedoci raznih "fobija": homofobije, vjerskog fundamentalizma ...
No predrasude se nerijetko javljaju i u sportskim natjecanjima: dok se neke ekipe, nacije i pojedinci uvijek proglašavaju favoritima zbog "stare slave", trud i zalaganje manjih zemalja i njezinih predstavnika uopće se ne spominju - ti sportaši i ekipe kao da ne postoje! Takve su se izjave i komentari mogli čuti prije, ali i tijekom nogometnog natjecanja za titulu najbolje nogometne nacije u Europi održanog u ljetnim mjesecima u Austriji i Švicarskoj. Uoči Eura se pisalo kako Nizozemci i Španjolci ne postižu zapaženiji uspjeh na europskim prvenstvima, dok Nijemci uvijek dobro prolaze.
A upravo je reprezentacija Njemačke bila naša "suparnička" ekipa. U medijima su se prenosile izjave igrača i komentari sportskih novinara kako hrvatska ekipa nema šanse za pobjedu protiv nadmoćnih "Elfa", kako bi naš izbornik Bilić za izjednačeni rezultat trebao uplatiti misu zahvalnicu i sl. Ponavljala se i fraza kako je nogomet igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci. Njihova su novinska izdanja i internetski portali - kako prenose naši mediji - satima prije početka utakmice zazivali Podolskog da im donese osmijeh na lica, "Big Boss Ballaca" uspoređivali su sa slavnim Zidaneom, no već pri kraju utakmice pitali su se može li ih išta spasiti... I iako su njemački mediji zvučali arogantno i prepotentno (mi smo za njih kočija, a oni su Mercedes, BMW i Porsche) rezultatom smo uspjeli srušiti sve te predrasude...
Predrasude u sportu se više očituju kroz fraze, a u ovom primjeru više je riječ o podizanju tenzija i motiviranju igrača za što bolji ishod rezultata važne utakmice... Poticajno je imati potporu i podršku, ljude koji vjeruju u uspjeh. I ne zaboravimo - i naši novinari često pišu na sličan način kada na suparničkoj strani imamo "nezamjetnu i slabu" ekipu.
